Detoksikacija: homeopatski pogled

Zašto dvije osobe različito reagiraju na isti lijek, biljku ili hranu?

Vjerojatno je većina ljudi barem jednom primijetila nešto zanimljivo: jedna osoba popije kavu navečer i bez problema zaspi, dok druga nakon jedne šalice satima ne može zaspati. Nekome određeni lijek izvrsno pomogne, dok drugi razvije nuspojave ili gotovo nikakav učinak. Slično vrijedi i za alkohol, dodatke prehrani pa čak i pojedine vrste hrane.

Sjećam se klijentice koja mi je na konzultaciji rekla da ne postoji lijek na koji nije reagirala — i to uvijek unutar nekoliko dana, i uvijek sa svim mogućim nuspojavama. Liječnici je nisu razumjeli, ili je ona barem to tako doživljavala. Ja sam joj vjerovala, ali u tom trenutku nisam imala objašnjenje osim neke opće primjedbe o pojačanoj osjetljivosti organizma. Nekoliko godina kasnije, kad sam naišla na temu CYP enzima, sjetila sam se te žene. Konačno sam imala okvir koji je to mogao objasniti — i bila sam sretna, ne samo zbog nje, nego i zbog

Dugo se smatralo da su razlike u reagiranju organizma na određene tvari uglavnom subjektivne — čak da su stvar sugestije. Otkriće CYP enzima i razvoj farmakogenetike ponudili su nešto drugo: konkretne fiziološke mehanizme koji objašnjavaju zašto isti lijek, ista hrana, ista tvar — kod različitih osoba djeluje potpuno različito. Jedan od najvažnijih među njima je sustav enzima poznat pod nazivom cytochrome P450 — CYP enzimi.

Kad sam se pobliže upoznala s tom temom, bila sam oduševljena — ne toliko tehnikalijama, koliko onim što se iza njih krije: kakva precizna, tiha inteligencija kojom naše tijelo svakodnevno obrađuje tisuće različitih tvari, bez naše svjesne intervencije, bez upute izvana stoji iza toga.

I upravo ta spoznaja otvorila mi je širu misao. Živimo u kulturi u kojoj smo u velikoj mjeri određeni izvana — u smislu da naše djelovanje sve manje izvire iz vlastitog unutarnjeg središta, a sve više iz onoga što nam dolazi kao gotova uputa. To se posebno vidi u načinu na koji danas mnogi pristupaju svom zdravlju — ne kao odgovor na neku stvarnu bolest, nego kao neprestanu anticipaciju opasnosti koja još nije tu. Ta slika opasnosti uglavnom nam ne dolazi iznutra, iz poznavanja i povjerenja u vlastito tijelo, nego izvana — kroz medije i trendove koji se mijenjaju iz sezone u sezonu. Posebno je ta tema eskalirala prije nekoliko godina kad smo mislili da je naše tijelo potpuno nemoćno spram nekih virusa te da je ono bez ikakvih alata u borbi s njima, kao neki mrtvi mehanički stroj koji je potpuno glup i pamet mu treba uliti izvana.

Briga o tijelu sama po sebi nije upitna, ona treba biti sastavni dio našeg života. Ono što bismo ponekad trebali učiniti jeste zastati i pogledati iz čega ta briga izvire — iz poznavanja i povjerenja u vlastiti organizam o kojem se brinemo kao o jednom vrtu: zalijevamo, plijevimo, obogaćujemo zemlju nakon čega će nas on nagraditi zdravim plodovima, ili iz straha čiji izvor nismo imali prilike propitati.

A tijelo nije pasivni primatelj. Ono ima vlastitu logiku, vlastite mehanizme odgovora, vlastitu sposobnost uspostavljanja ravnoteže. Ovdje govorimo o zdravom tijelu. Naravno — kad je sustav ozbiljno kompromitiran, treba mu pomoć, i to nije upitno.

Što su CYP enzimi

Iako naziv zvuči tehnički, riječ je o jednom od ključnih prirodnih sustava detoksikacije organizma. Ti enzimi svakodnevno sudjeluju u obradi i eliminaciji različitih tvari koje unosimo ili kojima smo izloženi — od lijekova i hormona pa do kofeina, alkohola i toksina iz okoliša.

Najveća koncentracija CYP enzima nalazi se u jetri, ali prisutni su i u crijevima, plućima, bubrezima i drugim tkivima. Njihova je zadaća kemijski „preraditi” određene tvari kako bi ih tijelo moglo neutralizirati i izlučiti. Na neki način mogli bismo ih zamisliti kao složen laboratorij koji neprestano procjenjuje što treba razgraditi, usporiti, pretvoriti ili ukloniti iz tijela — i radi to kontinuirano, bez odmora, bez naše zahvale.

Individualnost kao fiziološka činjenica

Ono što ovu temu čini posebno zanimljivom jest da aktivnost tih enzima nije jednaka kod svih ljudi. Na njihov rad utječu genetika, dob, hormoni, kronični stres, prehrana, bolesti jetre, lijekovi, pušenje, ali i etničko podrijetlo. Drugim riječima, ne obrađujemo svi tvari na potpuno isti način.

Primjerice, kod nekih ljudi određeni lijek ostaje duže aktivan u tijelu, dok se kod drugih razgradi vrlo brzo. Upravo zato ista terapija ne djeluje jednako kod svih osoba — i upravo zato mi je ova tema toliko zanimljiva: pokazuje koliko je ljudska fiziologija složenija i individualnija nego što se često pretpostavlja.

Homeopatija i detoksifikacija

Homeopatija od svojih početaka stoji na stajalištu koje je danas potvrđeno i modernom fiziologijom: organizam posjeduje vlastite regulacijske mehanizme i sposoban je uspostavljati ravnotežu. Simptom u homeopatiji nije greška koju treba isključiti — on je odgovor organizma, signal da se nešto pokušava srediti iznutra.

Homeopatsko sredstvo ne preuzima ulogu tijela. Ne dolazi kao zamjena, ne nameće korekciju izvana. Za razliku od kelatnih sredstava i raznih adsorbenata koji vežu toksine i iznose ih iz organizma – ali pri tome nažalost vežu i esencijalne minerale i mikronutrijente – homeopatija potiče vlastite detoksifikacijske i samoregulacijske procese koji su već tu a iz nekih su razloga - načina života, stres, medikamenti, vanjski utjecaji – zapele u svom poslu.

Ona podupire ono što organizam već radi — i u tome prepoznajem srodnost s onim što suvremena istraživanja metabolizma i CYP enzima na svoj način osvjetljavaju: da tijelo ima vlastitu, preciznu logiku, i da je zadaća terapije u prvom redu osloniti se na nju. Kad govorimo o homeopatiji kao regulacijskoj terapiji upravo mislimo na to da organizmu damo poticaj koji će pokrenuti vlastite regulacijske procese.

Homeopatska podrška procesu detoksifikacije i dalje ostaje u okviru individualnog pristupa i nije unaprijed određeni protokol. Tek kroz detaljan razgovor o sadašnjem stanju klijenta, njegovim simptomima i cjelokupnoj povijesti bolesti, medikamentima koje koristi itd., može se procijeniti koji sustavi trebaju podršku, kojim redoslijedom i na koji način.

Za one koji žele saznati više

Pregledni radovi dostupni na PubMed bazi

Guengerich FP. Cytochrome P450 and Chemical Toxicology. Chemical Research in Toxicology. 2008. (PubMed)

Anzenbacher P, Anzenbacherová E. Cytochromes P450 and Metabolism of Xenobiotics. Cellular and Molecular Life Sciences. 2001. (PubMed)

Rendic S, Guengerich FP. Survey of Human Oxidoreductases and Cytochrome P450 Enzymes Involved in the Metabolism of Xenobiotic and Natural Chemicals. Chemical Research in Toxicology. 2015. (PubMed)

Guengerich FP. Roles of Cytochrome P450 Enzymes in Pharmacology, Toxicology and Drug Metabolism. 2022. (PubMed)

Napomena: Ovaj tekst služi isključivo u informativne i edukativne svrhe i ne predstavlja medicinski savjet niti zamjenu za dijagnostiku ili terapiju liječnika.

Biofilm i kronični katar kod djece

Zašto se neke infekcije kod djece stalno vraćaju?

Posljednjih godina pojam biofilma sve više privlači pažnju u medicinskim istraživanjima, posebno kada govorimo o djeci s kroničnim problemima gornjih dišnih puteva — povećanim adenoidima, stalno začepljenim nosom, gustim sekretima, učestalim upalama uha ili bronhijalnim katarima koji se neprestano vraćaju.

To je tema koja me dugo zanima jer kroz praksu često susrećem djecu koja kao da nikada potpuno ne izađu iz infekta. Simptomi se kratko smire, dijete djeluje bolje nekoliko tjedana, a zatim se ponovno vraćaju sekret, kašalj, začepljen nos ili upale.

Danas se sve više govori o tome da dio tih kroničnih problema nije povezan samo s prisutnošću određenih bakterija, nego i s načinom na koji se mikroorganizmi organiziraju na sluznici.

Što je biofilm?

Biofilm je organizirana zajednica mikroorganizama obavijena zaštitnim slojem koji im omogućuje veću otpornost i dugotrajnije preživljavanje na sluznici. Upravo taj zaštitni sloj čini biofilm posebno zanimljivim u kontekstu kroničnih infekcija jer mikroorganizmi unutar njega postaju znatno otporniji — ne samo na antibiotike, nego i na vlastiti imunološki odgovor organizma.

Zbog toga se u suvremenoj literaturi biofilm sve češće povezuje s kroničnim i ponavljajućim infekcijama koje se teško potpuno razrješavaju.

Posebno je zanimljivo da su istraživanja biofilm pronašla upravo na adenoidnom tkivu kod djece s kroničnim problemima dišnih puteva. To može djelomično objasniti zašto neka djeca mjesecima imaju gust sekret, stalno disanje na usta, hrkanje ili učestale upale uha.

U literaturi se posljednjih godina dosta govori i o problematičnosti ponavljane primjene antibiotika kod biofilma. Razlog nije ideološki nego proizlazi upravo iz biologije samog biofilma. Mikroorganizmi unutar takvih zajednica mogu postati još otporniji, dok istovremeno kronična upala sluznice često ostaje prisutna.

To je jedan od razloga zbog kojih se danas sve više pažnje usmjerava prema razumijevanju odnosa između sluznice, mikrobioma, imunološkog sustava i kronične upale.

A sluznica je mnogo više od pasivne površine koja se “zarazi”. Ona je vrlo sofisticiran i dinamičan sustav koji sudjeluje u imunološkoj obrani, regulira odnos s mikroorganizmima i neprestano pokušava održavati ravnotežu.

Kod neke djece ta ravnoteža kao da se lakše naruši. Organizam ostaje “zaglavljen” u kroničnom kataralnom procesu — stanju u kojem se sekret, otečenost sluznice i osjetljivost stalno vraćaju i nakon što akutna infekcija više nije jasno izražena.

Homeopatija od samih svojih početaka, već više od dva stoljeća, posvećuje posebnu pažnju kroničnim kataralnim procesima. Pri tome mi govorimo o “terenu” koji je pogodan za stvaranje kroničnog katara ili biofilma, a ne o biofilmu kao uzroku svega. Jer tek kad je “teren” kompromitiran moguće je da se nastane bilo koji patogeni pa i biofilm. „Teren“ je širok pojam i obuhvaća kako nasljednje čimbenike tako i utjecaje izvana.

U svom radu često vidim da se kod djece ne radi samo o jednoj izoliranoj infekciji, nego o određenom obrascu reagiranja organizma. Neka djeca imaju guste žuto-zelene sekrete koji se stalno vraćaju, druga djeca noćna pogoršanja i začepljen nos, treća bronhijalne katare nakon svake viroze. Kod neke djece naglašena je osjetljivost na vlagu, kod druge na hladnoću, kod treće emocionalni stres.

Cilj homeopatske terapije nije usmjeren samo na pojedini simptom ili mikroorganizam, nego na podršku organizmu da ponovno uspostavi kvalitetniju regulaciju sluznice i vlastitu ravnotežu. U praksi se tada često opaža kako infekcije postupno postaju rjeđe i kraće traju — dok naposljetku sasvim ne izostanu i organizam, polako, ne uspostavi izgubljenu ravnotežu.

Za one koji žele saznati više o biofilmu

Pregledni radovi dostupni na PubMed bazi

Torretta S, Drago L, Marchisio P, et al. Role of Biofilms in Children With Chronic Adenoiditis and Middle Ear Disease. Int J Mol Sci. 2019;20(8):1949. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/31086039/

Bugari RA, Bănescu C, Mogoantă CA, et al. Adenoidal Bacterial Biofilm in Pediatric Rhinosinusitis. Rom J Morphol Embryol. 2021;62(2):479–487. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/35024736/

Coticchia J, Zuliani G, Coleman C, et al. Biofilm Surface Area in the Pediatric Nasopharynx. Arch Otolaryngol Head Neck Surg. 2007;133(2):110–114. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/17309976/

Zuliani G, Carron M, Gurrola J, et al. Identification of Adenoid Biofilms in Chronic Rhinosinusitis. Arch Otolaryngol Head Neck Surg. 2006;132(10):1115–1121. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/16781783/

Nistico L, Kreft R, Gieseke A, et al. Adenoid Reservoir for Pathogenic Biofilm Bacteria. J Clin Microbiol. 2011;49(4):1411–1420. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/21411596/

Hamilos DL. Biofilm Formations in Pediatric Respiratory Tract Infection. Curr Allergy Asthma Rep. 2019;19(4):21. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/30820766/

Srce „sjedište duše“? — između drevnih intuicija i suvremenih istraživanja

Tisućama godina srce nije bilo promatrano samo kao organ koji pokreće krv kroz tijelo. U gotovo svim starim kulturama ono je imalo posebno mjesto — kao središte čovjekove nutrine, osjećaja, svijesti i onoga što su stari nazivali dušom.

Egipćani su vjerovali da se nakon smrti upravo srce važe na vagi istine. U antičkoj filozofiji i medicini srce se često smatralo mjestom života i unutarnjeg identiteta čovjeka. I danas, kada želimo opisati najdublje emocije, spontano govorimo jezikom srca: „slomljeno srce“, „imati veliko srce“, „nositi nešto u srcu“.

Carl Gustav Jung smatrao je da takvi univerzalni simboli nisu slučajni. Oni proizlaze iz dubokih slojeva ljudske psihe i načina na koji čovjek doživljava samoga sebe. U tom smislu srce nije samo anatomski organ nego i jedan od najstarijih simbola ljudske nutrine — mjesto koje čovjek intuitivno povezuje s ljubavlju, tugom, hrabrošću, intuicijom i unutarnjom istinom.

Dugo je moderna medicina takve predodžbe promatrala isključivo kao simboliku. Srce je postalo prije svega mehanički organ — izuzetno sofisticirana pumpa, ali ipak „samo“ pumpa. No posljednjih desetljeća neka istraživanja ponovno su otvorila pitanje postoji li između srca, emocija i svijesti mnogo složenija povezanost nego što se nekada mislilo.

Srce i emocije — povezanost koju svi osjećamo

Ne trebaju nam znanstveni radovi da bismo znali koliko emocije djeluju na srce. Gotovo svatko je barem jednom osjetio kako srce ubrzano lupa od straha, tuge, uzbuđenja ili zaljubljenosti. Ponekad nakon snažnog emocionalnog stresa osjećamo pritisak u prsima, preskakanje srca ili fizičku iscrpljenost koja nije „samo psihička“.

Zanimljivo je da to nisu samo subjektivni doživljaji. Danas znamo da emocionalna stanja stvarno mijenjaju rad srca, autonomnog živčanog sustava, hormonalnu ravnotežu i čitavu fiziologiju organizma.

Kronični stres, dugotrajna napetost, osjećaj unutarnje ugroženosti ili potisnute emocije povezani su s trajnom aktivacijom simpatičkog živčanog sustava — stanja „borbe ili bijega“. Organizam tada živi kao da je stalno u pripravnosti. Srce ubrzava rad, mijenja se krvni tlak, raste razina stresnih hormona, a tijelo dugoročno ulazi u stanje povećanog opterećenja.

S druge strane, osjećaj sigurnosti, smirenosti, povezanosti i emocionalne ravnoteže djeluje potpuno drukčije. Srčani ritam postaje skladniji, disanje mirnije, a organizam fleksibilniji i otporniji na stres.

„Mali mozak srca“

Jedno od zanimljivijih područja suvremenih istraživanja jest neurokardiologija — disciplina koja proučava odnos srca i živčanog sustava.

Danas znamo da srce ima vlastitu mrežu neurona, ponekad slikovito nazvanu „mali mozak srca“. Srce ne prima samo informacije iz mozga nego ih i aktivno šalje prema mozgu, posebno prema područjima povezanim s emocijama i regulacijom stresa.

To ne znači da srce „misli“ kao mozak niti da je „mjesto svijesti“, ali pokazuje koliko je komunikacija između emocija, tijela i srca složena i dvosmjerna.

Posebno je zanimljivo istraživanje varijabilnosti srčanog ritma (HRV). Nekada se mislilo da je idealno srce ono koje kuca potpuno pravilno. Danas znamo da zdravo srce ima finu, prirodnu promjenjivost ritma — sposobnost prilagodbe različitim unutarnjim i vanjskim stanjima. Upravo ta prilagodljivost povezana je s emocionalnom stabilnošću i otpornosti organizma.

Kada emocije postanu tjelesni simptom

U svakodnevnom životu često govorimo kao da su emocije i tijelo odvojeni: „To je psihički“ ili „To je fizički problem“. No organizam tako ne funkcionira.

Dugotrajna emocionalna napetost može se kod nekoga izraziti kroz probavne smetnje, kod drugoga kroz nesanicu, kronični umor, glavobolje, kožne tegobe, osjećaj stezanja u prsima ili napetost mišića. Naravno, to ne znači da su fizički simptomi „izmišljeni“ ili „samo u glavi“. Naprotiv — simptomi su stvarni, ali čovjek je cjelina i tijelo neprestano reagira na način na koji živimo, osjećamo i nosimo se sa stresom.

Upravo zato danas i klasična medicina sve više govori o povezanosti kroničnog stresa, autonomnog živčanog sustava, upalnih procesa i brojnih kroničnih tegoba.

Važnost emocija u homeopatskom pristupu

U homeopatiji emocije imaju važnu ulogu ne zato što se fizičke bolesti smatraju „psihičkima“, nego zato što se čovjek promatra kao cjelina.

U svom radu godinama iznova promatram koliko snažno emocionalna stanja mogu djelovati na tijelo — i koliko tijelo često govori jezikom emocija.

Ponekad osoba dolazi zbog sasvim fizičkog problema — probavnih smetnji, nesanice, kroničnog umora, kožnih ili hormonalnih tegoba — a tijekom razgovora postupno postane vidljivo koliko organizam reagira i na dugotrajni stres, unutarnju napetost, osjećaj preopterećenosti ili potisnute emocije.

Zbog toga se u homeopatskom razgovoru ne promatra samo fizički simptom nego i način na koji osoba proživljava stres, emocije, odnose, unutarnje konflikte i životne okolnosti. Emocionalni obrazac nije odvojen od fizičkog problema — on je dio ukupne slike organizma.

To ne znači da homeopatija „liječi emocije“ umjesto tijela, niti da se svaki fizički problem svodi na psihologiju. Riječ je prije svega o pokušaju razumijevanja cijelog obrasca kroz koji organizam reagira. U homeopatiji pokušavamo uvijek shvatiti gdje leži uzrok problema I s te strane pristupiti njegovom rješavanju.

Možda zato još uvijek govorimo jezikom srca

U gotovo svim starim tradicijama srce nije bilo povezano samo s emocijama nego i s ljubavlju kao snagom koja čovjeka povezuje, smiruje i iscjeljuje. I danas suvremena istraživanja sve više pokazuju kako osjećaji bliskosti, zahvalnosti, suosjećanja i emocionalne povezanosti mogu imati mjerljive učinke na živčani sustav, razinu stresa i opću fiziološku ravnotežu organizma.

Zato možda nije slučajno što upravo srce i dalje spontano koristimo kada pokušavamo opisati ono najdublje ljudsko iskustvo.

Ne kažemo: „Moj autonomni živčani sustav je povrijeđen.“ Kažemo: „Srce mi je slomljeno.“

Ne kažemo: „Osjećam neurovegetativnu sigurnost.“ Kažemo: „Osjećam mir u srcu.“

Iako znanost danas ne govori o srcu kao „sjedištu duše“, stare simboličke predodžbe možda ipak nisu bile samo poetska metafora, nego odraz dubokog ljudskog iskustva i intuitivnih uvida što danas dobiva i znanstvenu potvrdu.

Literatura i zanimljiva istraživanja za one koji žele znati više

• HeartMath Institute — istraživanja o povezanosti emocija, autonomnog živčanog sustava i varijabilnosti srčanog ritma https://www.heartmath.org/research/
• Reinhard Friedl – Der Takt des Lebens: Warum das Herz unser wichtigstes Sinnesorgan ist https://www.thalia.de/shop/home/artikeldetails/A1060844828
• Jung CG – Čovjek i njegovi simboli https://archive.org/details/man-and-his-symbols-carl-g.-jung

Pregledni radovi (PubMed)

• Thayer JF, Lane RD. Claude Bernard and the heart–brain connection: further elaboration of a model of neurovisceral integration. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/18771686/
• Armour JA. Potential clinical relevance of the “little brain” on the heart. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/12732272/
• Shaffer F, Ginsberg JP. An Overview of Heart Rate Variability Metrics and Norms. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/29686813/
• McCraty R, Childre D. Coherence: bridging personal, social, and global health. https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/19777144/